Dino Mustafić je eminentni bosansko–hercegovački reditelj, koji se uspešno bavi kako filmom tako i pozorištem. Na 44. Borinim pozorišnim danima u Vranju je član žirija. Njegov boravak u Vranju je prilika za intervju.
Razgovarali: Ana Ogrizović i Bojan Tasić
Vranje - Hvala što ste odvojili vreme za intervju. Znamo da se bavite podjednako filmom i pozorište, na koji način pristupate različitim medijima?
"Završio sam multimedijalni odsek režije u Sarajevu, koji je velikim djelom bio insipirisan dugogodišnjom katedrom multimedijalne režije u Novom Sadu, koju je etablirao Boro Drašković. Podjednako uspešan reditelj u oba medija. Mi smo bili učeni da je režija jedno, a da su mediji kojima se izražavamo – rediteljska sredstva. Ovisno o formatu koji koristimo. Dakle ne samo ja, već cela plejada bosansko–hercegovačkih reditelja (pozorišnih i filmskih) je na toj akademskoj premisi, kasnije realizirala svoju karijeru".
Od čega polazite kada režirate na filmu, a od čega u pozorištu?
"Polazim od toga da u režiji, u pozorištu budem više okrenut usamljeničkom procesu koji počinje sa izborom teksta i saradnika, potom podjelom, razgovorom sa upravama pozorišta i umjetničkim direktorima. Na filmu sam bio vođen time da su važne priče, one koje treba da podjelim sa što veći brojem gledalaca i onda sam znao da te priče moraju naći svoj tehničko – medijski okvir. Film je za razliku od pozorišta mnogo više uslovljen tehnologijom".
Kako to?
"Rekao bih da sam u pozorištu uvek imao lične, intimne procese, uz sakralnu tišinu koju scena nudi. Kada bih pravio paralelu rekao bih da mi je pozorište ljubav, a film flert".
Iza Vas je bogata karijera, samim tim brojne nagrade kojima mnogi me mogu da se pohvale. Možete li izdvojiti neku nagradu koju smatrate naročito značajnom?
"Mislim da nagrade ne govore ništa o nekom umjetničkom delu i opusu. Mogli bi nabrajati satima velikih umjetnika koji nisu dobijali ni strukovne nagrade niti društvena priznanja. Po tome bi se zaključilo da su njihove karijere propale".
Ako nisu nagrade, šta je to što je važno, što je potvrda nekakvog kvaliteta u nečijem radu?
"Mi znamo da je zapravo vrijeme najbolji ispit pred svakoga umjetnika. Pozorište je umjetnost prolaznosti, ona traje onoliko koliko traje život jedne predstave. Nakon toga ostaju sjećanja, zapisi. Bez obzira na nove tehnologije, mislim na video scene. Ništa ne može zamjeniti osjećaj dolaska u pozorište kada se gleda predstava. Nagrade je ljepo primiti, jer vas na neki način relaksiraju i pokažu vam čak negdje, ako ih na vrijeme dobijete besmisao nagrada".
Zašto?
"Zato što se iza njih uvjek krije drugo, treće priznanje ili drugim rječima - nagrade dobijate kada ste najmanje očekivali. Znao sam ih dobijati za neke radove za koje lično nisam bio zadovoljan. Dok su neke druge, kojima sam bio apsolutno zadovoljan prolazile neprimjetno na festivalu".
Možete li nam dati neki primer?
"Jedna od takvih predstava, koja je imala splet tehničkih okolnosti zbog kojih se nije zadržala dugo na repertoaru (i žao mi je što nije), je Prljave ruke Žan Pol Sartra koju sam radio u Zenici. To ovisi o mnogo sreće: da dođete na pravi festival, da se to poklopi sa senzibilitetom žirija, publike, selektora... Dosta puta sam bio član žirija, zato se trudim biti objektivan, i suditi o predstavama po nekim kriterijima na osnovu onoga što smo vidjeli. Znam koliko je u odlukama žirija to trenutak inspiracije ili uvjerenja. Možda neka fantastična izvedba ili loša izvedba... sve ovisi o tom trenutku. Zato sam prema nagradama vrlo oprjezan. Lepo je imati ih, dobiti ih, ali sa druge strane mislim da ne bi trebale biti pokretač motivacije da se nešto radi u pozorištu".
Možete li da obrazložite?
"Mi nismo trkači, umjetnost nije trka pa da ima pobjednika. Predstava je svojevrsni maraton koji trčite sa svojom publikom koja voli vaše pozorište i uvek razmišljam o tome da ukoliko postoji samo jedan gledalac sa kojim sam ostvario kontakt, onda ta prestava ima smisla i svoj razlog postojanja. Ta misao me vodi kada radim predstavu. Unutarnji organski motiv i pokretač su mi: emocija, frustracija, bes, slutnja... a ne festival i nagrade".
Imate li u životu nešto što smatrate prekretnicom koja Vas je definitivno odredila?
"Kao reditelja ja sam sebi ostavio život bez alternative, zato što sam od gimnazije mislio da mogu biti samo reditelj, ništa drugo. Bio sam vrlo uporan, tek sam iz četvrtog puta upisao režiju. Za te četiri godine završio sam književnost i filozofiju, što mi se pokazalo vrlo pogodno".
Šta je za vas bila prekretnica u životu?
"Upornost i rad. Shvatio sam da je dar diskutabilna kategorija, jer ako se ne njeguje može iščeznuti. Uz to mislim da je mnogo više rada, studioznosti, čitanja, dijaloga, truda, učenja, posmatranja... mnogo je bitno gledalačko iskustvo. Najbolje je primjetiti bolje od vas, aplaudirati im, jer tako dobijate inspiraciju i naučite nešto. Zato mi režija nije samo vokacija, već svetonazor. Mislim da je to odnos prema svjetu u kojem je taj okidač za deautomatizaciju percepcije stvarnosti nešto stalno".
Kakvi su Vam utisci o samom Vranju i festivalu Borini pozorišni dani?
"Prvi put sam u Vranju, ali mnogo znam o festivalu Borini pozorišni dani, kao i o Bori Stankoviću, kao pasionirani čitalac južnoslovenske literature. Došao sam u ovaj grad sa apsolutnim divljenjem, jer je iznjedrio tako jednog velikog pisca. Po mom sudu, jednog od najvećih balkanskih pisaca. Taj imaginarni svjet sam video u Borinoj rodnoj kući, u tom dvorištu i dudu koji je svjedok vremena koje je na žalost iščezlo. Sa sentimentom gledam na ono Vranje koje je nekada bilo, mnogo intimnije, ličnije, manje ili manje globalno. Ono zbog čega sam sretan jeste da vidim kako ovaj grad ima budućnost, ima internacionalni festival, publiku, i da na posletku ima tople, srdačne i otvorene ljude. Meni to po mentalitetu odgovara, tako da se osjećam dobro. Kao kod kuće".
Profil
Rođen je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti - Odsjek za režiju, te Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Režirao je u mnogim pozorištima i gradovima kao što su Pariz, Sofia, Bratislava, Beograd, Novi Sad, Zagreb, Tirana, Trst, Skadar, Ljubljana, Novi Sad, Subotica, Skopje, Priština, Podgorica, Rijeka, Split, Maribor, Nova Gorica , Podgorica, Cetinje, Bar…. Predstave su mu igrale u mnogim evropskim gradovima, kao i u Americi, Africi, Aziji, izvodjene na raznim jezicima, osvajale nagrade na brojnim domaćim i internacionalnim festivalima i gradovima kao što su Mexico City, Kairo, Aleksandrija, Rim, Firenza, Venecija, Madrid, Barselona, Frankfurt, Minhen, Bogota, Bratislava, Oslo, Beč, Toronto, Gvadalahara, Paris, Nica, London, Štokholm, Istanbul, Sibiu, Varna, Vratsa, Blagoevgrad, San Jose, Budva, Rijeka, Udine, Zagreb, Novi Sad, Subotica, Budimpešta, Nikšić, Beograd, Ljubljana, Skoplje, Bursa, Modena, Solun, Skien, Ulan, Bator, Kisinjev. Njegova ostvarenja su višestruko nagrađivana na mnogim internacionalnim, regionalnim i nacionalnim festivalima, dok je predstava “Helverova noć” Kamernog teatra 55 ušla u historiju bosanskohercegovačkog pozorišta kao najnagrađivanija sa više internacionalnih priznanja. Režirao je više od 100 predstava klasičnih i savremenih pisaca. Snimio je više dokumentarnih filmova (Pista života, Neka bude svjetlosti, Čudo u Bosni...) sa kojim je bio na zapaženim festivalima dokumentarnog filma (Montreal, Amsterdam, Istanbul, Zagreb, Beograd…) potom i dugometražni igrani film Remake (svjetska premijera na Roterdam film festivalu 2003. - uvršten među pet najboljih filmova festivala). Film je prikazan na više od 40 međunarodnih festivala i nagrađen u Minhenu i San Francisku. Posljednji dokumentarni film “Transforming tomorrow” prikazan i nagrađen na AJB DOC festivalu u Sarajevu u septembru 2020. godine i osvojio Gran PRIX na Green Montenegro Int Festu u avgustu 2021. godine. Od januara 2003. do decembra 2005. je bio Umjetnički direktor drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Nalazio se na čelu najstarijeg pozorišnog festivala u regionu, Internacionalnog festivala MESS od 1997. do 2016. godine kojeg je obnovio nakon opsade Sarajeva sa svojim saradničkim timom. Osnivač je MESS Teatra- Scena Mess i MESS Dance Company. Profesor je na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo. Direktor je Narodnog pozorišta Sarajevo od septembra 2021. godine.
