Lazaričke i kraljičke pesme u Leskovačkoj Moravi

Brojne zapise o narodnom pesništvu u leskovačkom kraju, u rukopisima i davnim izdanjima knjiga ostavio je iza sebe univerzitetski prof. dr Momčilo Zlatanović (1934 – 2022), najpoznatiji leksikograf i folklorista sa krajnjeg juga Srbije. Izneđu ostalog pisao je i o lazaričkim i kraljičkim pesmama u Leskovačkoj Moravi.

Kako je pisao prof. dr Momčilo Zlatanović, lazarička magijsko-ritualna igra bila je nekada vrlo rasprostranjena na jugu Srbije. Među kalendarskim narodnim pesmama, najviše je bilo upravo lazaričkih. Uzimajući u obzir i varijante, ukupan brpj objavljenih iznosi više od hiljadu.

U nauci se smatra da lazarice "prvobitno potiču iz matrijarhalne kulture, kao predstavnici šumskih demona".

Zlatanović kroz svoje rukopise ukazuje na Slobodana Zečevića, koji je podrobno analizirao genezu ove prolećne paganske svetkovine koja je, po njemu, bila „sastavni deo složenog obreda radi zaštite od zmija“. Zečević je ukazivao i na tragove kulta zmije u ovoj obrednoj narodnoj igri.

Vidosava Stojančević, navodi Zlatanović, misli da je jedno od glavnih magijsko-religioznih obeležja lazarica "njihovo vezivanje za astralni kult".

Poreklo im svakako treba tražiti u simbiozi stare, slovenske, starobalkanske i vizantijske kulturne baštine.

Lazarički orski obred se prilagodio hrišćanskom prazniku Lazareva subota i crkva je prema njemu bila tolerantnija, piše Zlatanović. U Prohoru Pčinjskom, recimo, prema pisanju profesora, jablaničke lazarice svake godine pevale su kaluđerima u manastirskom dvorištu.

Proces nastajanja paganske komponente u lazaricama u vreme nastajanja Zlatanovićevih rukopisa sedamdesetih godina prošlog veka, još nije bio završen.

On u rukopisima podseća na običaj prema kome, kada se susretnu grupe lazarica, devojčice pokrivaju lice lazarevim maramama, kroz njih se "progledujev" i pevaju glasno i sa mržnjom:

Mi na konja, vi pod konja,
mi na ploču, vi pod ploču,
mi na zemlju, vi pod zemlju.

Vodilo se mnogo računa o tome koja će antagonistička grupa prvo da "progleđuje". Utučene su bile one lazarice koje su više puta "progleduvane". U sećanju su ostale i tuče između pojedinih grupa.

U Leskovačkoj Moravi, piše Zlatanović, posle Drugog svetskog rata lazarice su se „pregledale“, ali su izbegavale vređanja i tuču. Pevale su, npr:

Sretoše se lazari,
Da li da se pobijev?
Ili da se razminev?
Bolje da se razminev,
Nego da se pobijev.

Magijski i drugi arhaični elementi odražavaju se u radnjama koje se obavljaju u uljaniku i u pesmama koje se tom prilikom pevaju.

Prema Srpskom riječniku iz 1818. godine, lazarice su u Srbiji početkom XIX veka bile nestale. Vuk Karadžić je opisao ostatak prastarog kultnog običaja u Sremu i objavio prvu lazaričku pesmu na srpskohrvatskom jeziku, podseća Zlatanović.

Na Kosovu i u južnom i istočnom delu Srbije ovaj obred uz igru i pesmu uveliko je negovan.

U prvom desetleću XX stoleća na primer lazarica je bilo u znatnom broju i na niškim ulicama.

"Tog dana u celom Nišu, u svakom sokaku, mogu se videti po nekoliko ovakvih grupa seljančica (devojaka) koje se ceo dan kreću po ulicama i dućanima i kojekome pevaju", zapisano je.

Među zapisivačima lazaričkih pesama u Srbiji krajem XIX veka, navodi Zlatanović, neki se izdvajaju jer su objavili niz tekstova od veće estetske vrednosti.

Dragutin Đorđević je, na primer, prema tvrdnjama prof. Zlatanovića, u svojoj monografiji opisao lazarice u Leskovačkoj Moravi i naveo više od 250 lazaričkih pesama.

Terenski ispitivač je zapazio: "U Leskovcu se već oseća u lazaričkim pesmama izvesna izmena; u melodiji, motivima, u načinu izvoženja igara, u usvajanju nekih književnih oblika itd. Preovlađuju ljubavni motivi. Retko blesne paganska slika života: devojka se takmiči sa Suncem i Mesecom. Čitavu rukovet ove obredne lirike prikupio je i Miodrag Vasiljević, ukazuje profesor Zlatanović u svojim tekstovima.

"U lazaričkom gradivu nalazimo razdoblje veće od veka i po: na jednoj strani momka sa perčinom koji se od Karađorđeva vremena naovamo ne vidi više u Srbiji, i momče "fabrikanče" - fabričkog radnika na drugoj", primetio je poznati muzikolog.

Lazaričke pesme, objavljene i one u rukopisnim zbirkama, po sadržini su pretežno ljubavne. Prihvatljivo je, konstatuje Zlatanović, mišljenje profesora Nedića: „Većinu lazaričkih pesama zadesila je sudbina mnogih obrednih i običajnih pesama – pretvorile su se u ljubavne. Kako je to išlo? Elementi ljubavne lirike javljali su se najpre tiho, na samom kraju pesme. Zatim su lagano zahvatali stihove ispred sebe. Razarajući sve više staro tkivo, oni su prodirali ka početku pesme. Vremenom, pesma koja je nekad bila vezana za obred postajala je čista ljubavna".

Ali, u pesmama momcima i devojkama verovatno je ljubavno osećanje, bar diskretno, opevano i pre XIX veka. Moraju se imati na umu i sledeće činjenice: Ljubavne pesme su pevane i kao lazaričke. Među zapisima lazaričkih pesama mogu se naći i takve koje su još u XIX stoleću važile kao ljubavne. Npr: Iznikla je ševtelija iz zbirke Miodraga Vasiljevića. I Iznikla mi žuta zerdelija iz monografije Dragutina Đorđevića.

Akademik Dušan Nedeljković, kako u svojim zapisima navodi profesor Zlatanović, u svojoj poznatoj studiji naveo i objasnio izvanredan primer preobražaja i stvaralačke aktuelizacije jedne crnotravske lazaričke pesme u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji.

Konjanik, na čijoj šajkači je petokraka, upoređuje se sa sjajem sunca i meseca. Malenom izmenom, u revolucionarnim uslovima, pesma Što mi sinu, ej nad gore? je postala korenito revolucionarna i partijna. Ona je ujedno i poetsko ostvarenje od većeg značaja.

Pokatkad izmena samo jedne ili dve reči može da asocira na čitav period, što se, npr, lepo vidi u dva osmerca iz pesme o dečaku koji jaše vrana konja:

I na dete fešče kapče,
i na kapče zelen zdravac.

Prvi stih nosi otisak turskog vremena, a u drugom je reč o zdravcu, simbolu mladosti, zdravlja i zelenila. Posle prelomne 1878. godine ovi stihovi su u tradicionalnoj lazaričkoj lirici na jugu Srbije izgledali i ovako:

I na dete šajka kapa,
i na kapu zelen zdravac.

A, nakon pobede socijalističke revolucije, lazarice su u mnogim selima pevale:

I na dete šajka kapa,
i na kapu petokraka.

Znamenje petokraka učinilo je celu sadržinu pesmu aktuelnom i ispunjenu borbenim humanizmom, a malog jahača kao da je obasjalo novom, revolucionarnom svetlošću.

Za lazarički obred i lazaričke pesme znalo se nekad i u najsevernijim predelima Srbije. Proces gubljenja uveliko ih je zahvatio još u prvim decenijama XIX veka. Uporno su živele samo na Kosovu i u južnim i istočnim delovima Srbije. Među dva svetska rata, lazarice su egzistirale u Vranjskom Pomoravlju, Leskovačkoj Moravi, Crnoj Travi, Grdeličkoj Klisuri, Zaplanju, Lužnici i drugde.

U Vranjskom Pomoravlju, Leskovačkoj Moravi, Zaplanju i u drugim krajevima Srbije, lazarice su naglo počele da iščezavaju šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka, piše profesor Zlatanović.

A to je vreme velikih društveno-ekonomskih promena u seoskim naseljima; migracije u gradove je pojačana, zemljoradnja više nije jedino zanimanje, omladina se masovnije školuje itd.

Zapisi Milana Milićevića, Jovana Hadživasiljevića, Mihaila Riznića, M.Đ. Jovanovića, Vladimira Đorđevića, Miodraga Vasiljevića, Vidosave Nikolić-Stojančević, Dragoljuba Simonovića i mnogih drugih potvrđuju činjenicu da je lazarička narodna lirika najbrojnija i najbolje sačuvana među kalendarskim obrednim pesmama u Srbiji.

Pažljiva analiza tekstova lazaričkih pesama pokazuje da je u njima više vremenskih slojeva (od paganstva do XX veka), ali dominiraju oni koji se odnose na patrijarhalnu kućnu zadrugu.

Kada je reč o kraljičkim pesmama, Zlatanović piše da je Dragutin Jovanović, početkom 20. veka, prikupljao kraljičke pesme u okolini Leskovca.

Sestre Janković su, prema Zlatanovićevim navodima, analizirale ritualne igre leskovačkih i vlasotinačkih kraljica.

Dragutin Đorđević je opisao kraljice u Leskovačkoі Moravi i naveo pregršt pesama.

Miodrag Vasiljević je u svojoj melografskoj monografiji objavio četrdesetak kraljičkih pesama iz leskovačkog kraja. On je, između ostalog, zapisao i da je „osmerac postao dominantan u kraljičkim obredima“, ukazuje Zlatanović.

Kraljice su sedamdesetih godina, prema pisanju poznatog vranjskog univerzitetskog profesora, bile najaktivnije u grdeličkim selima Ljutežu i Manjaku.

Njih sačinjavaju šest devojaka: četiri pevaju (prednje i zadnje), a dve nose barjake - barjaktarke (desnokrajka i levokrajka). Barjaci su dugački štapovi na kojima su mala zvona, tulben marame, pojas, zdravac, selin, bosiljak i drugo cveće. Kad se sretnu grupe kraljica na putu, lome barjake da ne bi, prema narodnom verovanju, te godine letinu tukao grad.

Učenje i uvežbavanje kraljičkih pesama i melodija moglo je da traje i mesec dana, navodi profesor Zlatanović. Glavna uloga pri tome pripadala je devojkama koje su više puta bile kraljice. Pomoć pružaju i starije žene. Stanica Kostić (rođena 1897, godine u Lebedu) učila je u Ljutežu ovim obrednim pesmama svoje kćeri, a potom i unuku Rosku Kostić. One devojke koje najbolje nauče pesme, postajale su i prednje ili prednjarke.

Od ranog đurđevdanskog jutra pa do zalaska sunca, kraljice su išle od kuće do kuće i pevale domaćinu, njegovim ukućanima, ovcama, pčelama itd. Svaki stih pevale bi prvo prednje, a zatim i zadnje.

Kraljička grupa, na čijem su čelu bile Ruža Miladinović (16 godina) i Leposava Ranđelović (17 godina), pevala je u Ljutežu 1970. i 1971. godine oko četrdeset kraljičkih pesama, zapisao je Zlatanović.

Kraljičke pesme sadrže i takve slike koje pripadaju starom sloju naše narodne lirike, kao što je npr:

Zaigra se nevesta,
sas dva silna oblaka,
sas dve zlatne jabuke.
Potvrlji se nevesta,
u dva tamna oblaka,
zakači se jabuka.

Stihovi u ovim prolećnim pesmama imaju retku slikarsku snagu.

Momče (svil'na kitka) moli boga da ga pretvori u sitan biser i da ga prospe kude mome vodu točiv /i neveste platno beliv.

Jedna će ga nanizati na dva konca" i vezaće ga oko grlo devojačko“. Na čardaku se zabelelo lice crnooke devojke Momče se onesvestilo od njene lepote. No, tuj se zgodi jedna sluza,/jedna sluza devojačka" i momče su „povrnali".

Domaćin Jovan je doveo snahu koja mu porte jasno greje. Radoje igra silna konja „preko gore zelene" i „preko vode studene".

Jahač se raduje što će topot da čuje ljuba, koja će mu otvoriti dvorove i prihvatiti konja sas „toj svetlo oružje".

Vojvodi dolaze momci i na konjima mu donose „nebrojeni dukati“. On ih meri „na dva konca svilena, /na dve sovre srebrne".

Majka je sanjala sagrađenu crkvu i pred njom neobično drvo: lišće mu je malinovo, a grane su mu srebrne - lazarice i kraljice.

Pesma mladiću otkriva liričara s istančanim ukusom i pravi je poetski biljur:

Zaspao mi neženjen
pod bel-crven trendafil.
Trendafil se roneše,
na lice mu padaše.
Lice mu se blaskaše
kao čaša fildija
puna ramna rakija,
što gu pije kadija.
Oj ubave, ubave,
zaspao mi neženjen.

Kraljički osmerci i sedmerci impresioniraju i svojim muzičkim kvalitetima, navodi Zlatanović.

Treba samo oslušnuti zvučnu magiju asonanci i aliteracija u pesmi ovčaru i ovcama:

Leti soko visoko,
širi krila široko
nad ovčarsko plandište.
Perje mu se roneše
ovčar si ga zbiraše,
pa si ovce krmeše.
O ubave, ubave,
leti soko visoko!

Ovaj projekat finansijski je podržan od strane Grada Leskovca. Stavovi izneti u tekstovima i drugim medijskim sadržajima nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Najnovije vesti