Božji znak

Tekst je izvorno objavljen na N1.

Prije tri mjeseca kineska je državna televizija objavila kako je u gradu Wuhanu izbila epidemija nepoznate plućne bolesti, a zagrebački je nadbiskup Josip Bozanić koncelebriranom misom u krčkoj katedrali Uznesenja Marijina, povodom stote obljetnice smrti sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića, porukom križa podsjetio na biskupov moto - „U križu je spas“. „Gledajući križ, možemo vidjeti Boga ljubavi.

To je mudrost križa“, rekao je kardinal Bozanić. „Svi rado nose križ, ali križ je znak, a ne ukras oko vrata.“

„Križ je znak, a ne ukras oko vrata.“

Onda je prije mjesec dana koronavirus kodnog naziva SARS-CoV-2, stigavši iz Kine u Europu, poharao Italiju i ušao u Hrvatsku, a zagrebački je nadbiskup Josip Bozanić, povodom osamdesete obljetnice smrti sluge Božjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca – i dolaska u prvostolnicu Misijskog križa Međunarodnog euharistijskog kongresa - objavio znakovitom činjenicu da je 1938. pod Misijskim križem propovijedao i kardinal Stepinac.

„I danas, kao i prije osamdesetak godina Europi prijeti pogibelj odvajanja od križa kao Izvora života“, rekao je kardinal Bozanić. „Križ nam otkriva snagu i ljepotu Božjeg dara.“

„Križ nam otkriva snagu Božjeg dara.“

Onda je prije tjedan dana koronavirus u Hrvatskoj eksplodirao, život je stao, Vlada je zatvorila naciju u karantenu, a zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na misi povodom osamnaeste obljetnice smrti sluge Božjeg nadbiskupa Franje Kuharića sveudilj je podsjećao na mudrost križa. „Crkva se trpljenjem pročišćava, produhovljuje, oslobađa od nanosa materijalističkih utjecaja svijeta“, rekao je kardinal Bozanić.

„Križ je mjera Kristove ljubavi prema Crkvi.“

„Križ je mjera Kristove ljubavi prema Crkvi.“

Onda je ove nedjelje u šest sati ujutro snažan potres uzdrmao Zagreb i odlomio cijelih desetak metara južnog tornja zagrebačke prvostolnice, a golemi pozlaćeni križ s vrha zvonika srušio se ravno na Nadbiskupski dvor pod katedralom.

Divovski kameni križ uz strahovit je tresak probio krov i tavanicu palače, pa se u oblaku bijele prašine zaustavio točno pred vratima sobe u kojoj je blaženo spavao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Na Kaptolu su, jasno, bili šokirani. „Bilo je strašno“, ispričao je novinarima 24sata „izvor blizak Nadbiskupskom dvoru“.

„Ne vjerujemo da se još i ovo događa“, rekao je neimenovani kaptolski izvor. „Osjećamo Božji znak.“

„Osjećamo Božji znak“?

Na Kaptolu „osjećaju“ Božji znak!

Nisam školovan za tumačenje Božjih znakova, ali ovako odoka, kad prvi šaman Crkve u Hrvata tri puta iz tri pokušaja uz obljetnice smrti znamenitih glavara Crkve u Hrvata prizove mudrost, mjeru i snagu Svetog križa kao Božjeg znaka, pa mu na koncu jedan takav - dva i pol metra visok i cijelu tonu i pol težak kameni Sveti križ – sa stotinu metara visokog zvonika padne uz samo uzglavlje, čovjek bi morao biti sam nadbiskup i kardinal da u tome ne vidi znak.

Štoviše, malo je u ove dvije hiljade godina bilo – ako ih je bilo uopće – tako jasnih, razumljivih i doslovnih znakova.

Dopizdilo valjda Starome obraćati se Crkvi u Hrvata metaforama, prispodobama i općenitim zapovijedima, koje potom svaki idiot pod mitrom tumači kako mu odgovara, pa riješio da im bukvalno nacrta.

Razumljiviji bi taj znak bio još samo da je gnjevni Gospodin tog jutra i osobno u šlafroku banuo u Nadbiskupske dvore, popeo se na kat preskačući po tri stepenice, jednim preciznim direktom oborio predstojnika nadbiskupovog ureda Tomislava Buntaka i nogom razvalio vrata Bozanićeve spavaće sobe, pa uhvatio bunovnog kardinala za onaj lanac sa zlatnim prsnim križem i izvukao ga iz kreveta.

- „Svi rado nose križ“, je li? - urlao bi Jahve glasom od pet i pol stupnjeva Richtera podsjećajući prestravljenog nadbiskupa na njegove vlastite riječi, pokazujući zlatni križ na njegovu lancu.

– Reci, šta je ovo? Šta je križ?

- Kako to misliš, Gospodaru? - mucao bi nadbiskup grčevito se držeći za lanac što mu se urezao oko vrata.

- Šta je ono križ? Hajde, sjeti se, sam si rekao - ponovio bi Ovaj. – „Križ je…“?

- Aha, to. Znam! – zakrkljao bi Bozanić dižući desnu ruku. - Križ je znak!

- „A ne…“? Što?

- A ne ukras oko vrata! – sjetio bi se nadbiskup. - Križ je znak, a ne ukras oko vrata!

- Tako je. „Križ je znak, a ne ukras oko vrata“ – konačno bi Gospodar dovukao nadbiskupa do razvaljenih štokova, pa pokazao na masivni pozlaćeni kameni križ kraj vrata nadbiskupove spavaće sobe, isti kao onaj na njegovim prsima, samo hiljadu i pol kilograma težak. – Je li ovo onda ukras oko tvojih vrata ili, štajaznam, znak?

Jahvina poruka, kako vidite, bila je gotovo uvredljivo jednostavna i jednoznačna, bukvalna poput karikature u humorističkom dodatku Glasa koncila – nedostajalo je još samo da na ogromnom zlatnom križu što se s nebesa survao na usnulog kardinala velikim slovima piše „Ogromni zlatni križ“ – ali na Kaptolu su svejedno slabo razumjeli znak.

Niti su shvatili „mudrost križa“, niti su shvatili da je onih pet i pol stupnjeva Richtera „snaga Božjeg dara“, niti su shvatili da je ona tonu i pol teška kamena gromada u Nadbiskupskim dvorima, dva i po metra za metar i po, točna ona – kako reče kardinal - „mjera Kristove ljubavi“ prema Crkvi u Hrvata.

Ništa od toga: oni su Božji znak tek „osjetili“.

Zagreb se tresao i rušio uz grmljavinu, krikove i tuljenje Hitne pomoći, vatrogasaca i auto-alarma, a nadbiskup i njegovi uzglavnici nešto su „osjetili“!

Da su se zatekli onoga dana kad su se uz potmulo zavijanje truba i strahotnu tutnjavu rušile velebne zidine Jerihona, bogami bi se naši velikodostojnici pogledavali i pitali: „Jel ti osjećaš nešto?“

Zagrebački je kler tako svega koji sat nakon potresa nedjeljne mise umjesto u oštećenim crkvama najnormalnije održao na otvorenom, u župnim dvorištima.

A nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić već za dva-tri tjedna na svetoj će misi povodom obljetnice smrti i Uskrsa Sina Božjeg - taman nekako u vrijeme kad se zagrebačka Arena bude napunila zaraženima - održati, jasno, nadahnutu homiliju o znaku križa.

Pa ispričati kako ga je od odlomljenog križa s katedrale spasio sam Bog.

- Ja ne mogu ovo – dignut će ruke Stari, pa se okrenuti Mariji. – Probaj ti, mene očito ne jebu.

- Nema šanse – odgovorit će Rajska Djeva. – Ja ne pričam s Hrvatima.

- Otkad to?

- Ima pet dana.

 

(Autor je novinar i kolumnista)

Foto RSE