Prirodna pozicija pisca je da bude u nesporazumu s okolinom, ja nemam dlake na jeziku, pričam i pišem otvoreno o svim tabu temama; smatram da ljudi danas premalo govore i da moramo mnogo više govoriti, imati stav i delovati na mlade ljude", rekao je na promociji svoje književnosti u Vranju hrvatski književnik Damir Karakaš, autor više romana od kojih su nekoliko njih zavredeli epitet najboljih kratkih romana napisanih na jeziku regionalne književne scene ikada.
Moderator razgovora, književni kritičar Ivan Milenković, naglasio je da postoje dve faze u Damirovom pisanju, te da se prva završava romanom Blue moon, a druga počinje nakon romana Sjajno mjesto za nesreću, odnosno potonjim romanom Sjećanje šume (2016, Lom).
"Svojevremeno sam napisao da se roman Sjećanje šume svrstava među najbolje romane ikad napisane na jeziku kojim se govori u regionu, uz Prokletu avliju Ive Andrića, Životopis Malvine Trifković Mirka Kovača, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, a Teofil Pančić je tu uvrstio i Zimsko ljetovanje Vladana Desnice.
Međutim, potom Karakaš piše još jedan kratak roman pod naslovom Proslava (Booka, 2019) kojeg je kritika na ovom jeziku proglasila za remek delo.
Potom je objavio Okretište (Booka, 2022), možda svoj najintimniji roman.
Za čoveka koji u nekoliko godina proizvede ovakve tri knjige, gde će kritičari pritom barem za jednu od njih reći da je reč o remek delu, to Karakaša najblaže rečeno čini jednim od najzanimljivijih pisaca na ovom jeziku", rekao je Milenković.
"Sebe smatram boljim piscem od svih knjiga koje sam napisao do sada i to je ono što me tera napred.
Kad budem osetio da ne mogu dalje, da ne mogu pisati, onda više neću ni pisati", rekao je Karakaš, govoreći u nastavku o svom romanu Okretište.
Milenković je rekao da je Karakaš kao autor "u nesporazumu s okolinom upravo zbog onoga što piše".
"Tvoji stavovi su takvi kakvi su, ne sviđaju se mnogima, ali pre svega ono što bode oči je Damirova književnost", ukazao je Milenković publici.
Jedan deo svog života početkom 2000-ih Damir Karakaš proveo je u Bordou i Parizu i taj period opisao u urnebesnom romanu Sjajno mjesto za nesreću (Lom, 2014).
Dok je živeo u Parizu živeo je i zarađivao svirajući harmoniku i radeći još mnoge druge stvari o kojima je govorio Vranjancima.
Iz Pariza je Karakaš sa sobom poneo mnogobrojne anegdote o kojima je govorio u dvorištu Borine kuće.
Potom je demonstrirao svoje crtačko umeće, a kao model mu je poslužio moderator Milenković.
Milenković je kazao da je Karakaš veliki pisac jer u svojoj književnosti "odbija da teoretizuje".
"Odbija zato što to nije književnost, to može biti filozifija, može njegov junak da filozofira, ali on neće da objašnjava.
U njegovim romanima objašnjenja nema, iako njegovi romani vape za objašnjenjima.
Okretište jeste veliki roman, jer kada u prvom poglavlju junak zađe u šumu, prestravite se na isti način na koji se prestravio i njegov junak", rekao je Milenković, na šta je Karakaš imao odgovor, pričajući takođe i o svojim komadima koji su postavljeni na pozorišne scene širom regiona.
Karakaš je izneo tezu da čovek, da bi napisao knjigu, "mora imati debeo razlog za to".
"Ima malo pisaca, a mnogo proizvođača teksta.
Isto je i kod čitanja - kao što postoje dobri i loši pisci, postoje i dobri i loši čitaoci", rekao je pisac.
Damir Karakaš je sa svojim knjigama ušao u zvaničnu lektiru obrazovnog sistema Republike Hrvatske.
Za kraj je ispričao jednu anegodotu o Crnjanskom.
Karakaševe crtice
- Kad su jednog člana grupe ZZ Top pitali šta vi to svirate, rock n' roll ili bluz, on je odgovorio: "Da".
- Za pisanje romana postoje tri važna pravila, ali još ne znamo koja.
- Kad u Parizu napraviš tri kruga osećaš se kao da si prošao ceo svet, a kad u Zagrebu okrenem tri kruga, četvrti put sam sebe sretnem.
- Šešir dobro stoji samo ako ste sigurni u sebe.
- Mi u Lici, u mom kraju, radimo tri vrste rakije: najbolju pijemo mi, srednju dajemo gostima, a najgoru susedima.
Obeležavanje 143. godišnjice, najstarija ustanova kulture u Vranju započela je u ponedeljak 20. juna otvaranjem Odeljenja digitalizacije, u prisustvu predstavnika Ministarstva kulture.
U ponedeljak je u prostorijama bibilioteke promovisana publikacija Biti biblioteka(r), kopriređivača Jasmine Ninkov i Isidore Injac iz Biblioteke grada Beograda.
Veče pre Karakaša, u dvorištu Borine kuće u Vranju gostovao je srpski pisac mlađe srednje generacije Luke Tripkovića.
Profil
Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar crne hronike Večernjeg lista u Splitu. Od 2001. živi u Bordou u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gde se izdržavao sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studirao je francuski jezik, izvodio performanse, izlagao konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljivao je karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji. Nagrađen je s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999), roman Kombetari (2000), zbirku priča Kino Lika (2001), roman Kako sam ušao u Europu (2004), zbirku priča Eskimi (2007), roman Sjajno mjesto za nesreću (2009), zbirku priča Pukovnik Beethoven (2012), te roman Blue Moon (2014). Po knjizi Kino Lika reditelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inostranstvu. Dramu Skoro nikad ne zaključavamo u sklopu predstave Zagrebački pentagram, na scenu ZKM-a postavio je reditelj Paolo Mađeli (2009). Po romanu Sjajno mjesto za nesreću, u režiji Dalibora Matanića, na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci postavljena je istoimena drama (2010). Dramu Snajper na scenu ZKM-a postavila je rediteljka Franka Perković (2013), a u Abiđanu, u Obali Slonovače reditelj Ivica Buljan (2013). Živi u Zagrebu.
