Boris Dežulović

Može li se za osobu koja drži sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika reći da je debil? Ne nužno. Izuzmemo li a) kolekcionare, b) povjesničare ili c) istraživače, a na njih očito nismo ni mislili – sliku ratnog zločinca i nacističkog poglavnika osim d) debila može držati još, recimo, i e) preživjeli bivši nacist s viškom sentimenta, f) član obitelji bivšeg nacista s viškom sentimenta, g) aktivni neonacist, h) simpatizer nacističkog pokreta, ili jednostavno kakav i) nedorasli golomozgi tinejdžer pod pogubnim utjecajem suvremenih nacističkih influencera. To što su osobe od e) do...

"Ja Branimir Sablić stara ustaša evo ja ću in se na ovi partizanski dan sa ovin svojin ustaškin ku.con lipo ovde popišat na ovi jugoslavenski partizanski spomenik evo samo malo da dođe pišaka sad će ona samo šta nije evo vidiš tu su ti partizani ja in je.en mater neka me privedu na policiju je.en in mamu u pi.ku zalit ćemo in ovo partizansko cviće da bolje nikne jerbo ustaška pišaka je ekstra gnjojivo ja in mamu je.en u pi.ku." Nadahnutu besjedu 39-godišnjeg starog ustaše Branimira Sablića povodom Dana borbe protiv antifašizma – uz obredno pišanje ustaškin ku.con na Spomen-kosturnicu...

„Poanta 'Černobila' nije u tome da je nuklearna energija opasna, već da su opasni laž, arogancija i odsustvo kritike.“ Tako je scenarist i redatelj Craig Mazin odgovorio na kritike kako se već sad kultnom HBO-ovom serijom uključio u holivudsku industriju antinuklearne paranoje u korist, jasno, fosilnih energetskih lobija. Ja, recimo, nisam ni shvaćao da se „Černobil“ može čitati ikako drugačije nego kao obdukcija bezumnog totalitarnog sustava koji cijeli počiva na laži. Za početak, nije to čak ni priča o Černobilu: to je uznemirujuća siva distopija, drugačija samo po tome što je...

Na Čistu srijedu Hrvati su se ispovjedili, pričestili i započeli svoj četrdesetodnevni post, spremni okrenuti novu stranicu. Već sutradan, u četvrtak, Državni zavod za statistiku objavio je porast industrijske proizvodnje, Dinamo je u prvoj utakmici osmine finala Europa lige pobijedio veliku Benficu 1-0, a gradonačelnik Zagreba Milan Bandić predstavio je veličanstveni projekt zagrebačkog Manhattana. U petak je Večernji list predstavio futurističku viziju lanca Dalmapolisa, Manhattana na moru, a u istraživanju Promocije plus HDZ je sa više od 28 posto potpore birača potvrdio status...

Fantastičan, hm, konfucijanski obrat dogodio se na kraju imbecilne, ali uzbudljive priče o Kinezu privedenom sucu za prekršaje zbog snimka na kojemu - u imotskom kafiću zgodna naziva Adolf - salutira nacističkim pozdravom i glasno skandira „Za dom spremni!“. Prve su pretpostavke računale kako je to vjerojatno, dakle sigurno, neki od radnika s gradilišta Pelješkog mosta, jer što bi inače živ Kinez u Imotskom, u koji i Imoćani rijetko zalaze. Zabasao valjda kineski bauštelac u Imotski, pa ga par lokalnih zajebanata što su ostali u gradu uhvatilo u đir. Čuli ste bezbroj puta takve priče,...

Domalo dvadeset i sedam godina, polovica moga života, prošla je od usijanog srpnja 1992, kada smo fotoreporter Maganja i ja, tražeći način da nekako uđemo u već mjesecima opkoljeno Sarajevo, pa sve kružeći oko grada kao lešinari oko žive lešine nabasali u Kiseljak. Tamo su nas uputili prema Kobiljači, isturenoj čuki HVO-a prema položajima Karadžićeve vojske, taman na vrijeme da u jednom kontejneru uz cestu posvjedočimo nadrealnom prizoru: kao na godišnjici mature našli su se tamo pripadnici srpske vojske i HVO-a, baš kao četnici i ustaše četrdeset i neke, pa nam uz rakiju i mezu ispričali...

Moj drug Teofil Pančić popizdi kad god neko na televizijskom ili kafanskom panelu zaunjka kako se Srbiji nikad nije desio Šesti oktobar. Taj je mitski datum omiljena mantra opozicijske Srbije, one malo nacionalističke, malo građanske, dakle malograđanske: da se desio taj Šesti oktobar, da je nakon svrgavanja Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000. godine takva Srbija – velegradska, a malograđanska – umela, mogla i htela da se resetuje, sve bi bilo drugačije. Samo, eto, da u Srbiji vreme teče linearno, kao u ostalom, takozvanom stvarnom svetu, pa da posle nedelje dolazi ponedeljak, da...

Ispala je na kraju humoreska Ante Tomića, i to jedna od njegovih boljih. „Ko to tamo peva, zlo ne misli“, ili tako nekako. Uglavnom, vojno hodočašće u Mariju Bistricu. Uredila se vojska te nedjelje, uglancali regruti čizme i uvukli se u svečane maskirne uniforme, natakarili one zelene beretke i brižno ih pred ogledalom nakrivili zeru udesno, pažljivo onda izvukli krunice ispod potkošulje i poredali se u vrstu pred autobusom. A u autobusu sve kako je red i ustavni poredak, časnik povuče „mi-smo-vojska hrvat-ska!“, cijeli autobus ročnika i ročnica ponovi, „mi-smo-vojska hrvat-ska!“,...