Dvadeset prvo i posljednje stoljeće

Tekst je izvorno objavljen na portalnovosti.com

Kad jednom završi kužni i kolerični hrvatski srednji vijek, a prostor nekadašnje Republike Hrvatske opet prozrače renesansa, humanizam i prosvjetiteljstvo, o hrvatskom dvadeset i prvom stoljeću – u popularnoj historiografiji duhovito nazvanom "dvadeset prvo i posljednje" – pametni će neki ljudi pisati debele knjige i studentima pojašnjavati složeni povijesni, politički, društveni, kulturni i svaki drugi kontekst potpunog civilizacijskog sloma hrvatskog društva.

Valjda ćemo tada konačno saznati ono što – jednako kao i buduće studente hrvatske medijevalistike – zanima i nas ovdje, sada, duboko u mračnom dvadeset prvom i posljednjem stoljeću: što se dogodilo, gdje je točno, kad i zašto pošlo ukrivo, kako je uopće bilo moguće da u jesen te 2021. godine, usred zloglasne pandemije koronavirusa, medicinske sestre i tehničari najozbiljnije protestiraju zbog odluke Ministarstva zdravstva da se necijepljeno bolničko osoblje pri dolasku na posao mora testirati na koronavirus?

Studentima, naravno, neće biti jasno – misli su im valjda odlutale, kako već neusredotočenim studentima vazda misli bježe, pa su vjerojatno zbog toga nešto prečuli – jer im se, eto, učinilo da je profesor upravo rekao kako je necijepljeno bolničko osoblje usred svjetske pandemije najozbiljnije protestiralo zbog odluke o obaveznom testiranju na poslu. Da, ponovit će onda profesor, necijepljeno bolničko osoblje najozbiljnije je usred svjetske pandemije protestiralo zbog odluke o obaveznom testiranju na poslu.

Ne, ne, vjerojatno je nesporazum, oprezno će onda jedan student, jer – nemojte se ljutiti, gospodine profesore – tako kako ste nam vi objasnili, ispada da se bolničko osoblje, dakle osoblje koje radi u bolnici, tada uopće nije htjelo ni testirati, a kamoli cijepiti. Da, mladiću, ljudi koji rade u bolnici nisu se htjeli ni cijepiti, ni testirati. Usred pandemije? Usred pandemije. Zašto se, zaboga, usred pandemije ne bi htjeli cijepiti? Zato što se to tada općenito smatralo pravom izbora. I nakon toga su se bunili još i zbog obaveze testiranja? Opet točno. Ispričavam se, i dalje govorimo o bolničkom osoblju? Da.

Znam! dosjetit će se jedna studentica: testovi su sigurno bili bolni, riskantni i opasni? Ne, naravno, bili su posve sigurni. Znam! dosjetit će se druga: vjerojatno su ih morali sami plaćati? Ne, plaćala ih je država. Država je plaćala testove necijepljenim zdravstvenim radnicima? Da. I oni se svejedno nisu htjeli testirati? Da. Zbog čega su, naravno, dobili otkaz? Zapravo i ne. Nisu? Ne.

Oprostite što inzistiram, u potpunoj nevjerici javit će se opet onaj student, vi nama sada želite reći da su se zdravstveni radnici, ljudi dakle koji rade u bolnici i u neposrednom su kontaktu s bolesnicima, usred svjetske pandemije najprije odbili cijepiti, pa onda i protestirali zbog obaveze posve sigurnog i besplatnog testiranja, kojim bi se provjerilo jesu li zaraženi i opasni za vlastite pacijente? Da. Ali zašto, zaboga?

Eh, zašto. Polako, cijela su četiri semestra pred nama, zato ste valjda i izabrali studirati hrvatski srednji vijek.

Valjat će nam, eto, zapamtiti dan i datum: ponedjeljak je, 4. listopada 2021. godine, medicinsko osoblje i građani predvođeni jednim isusovačkim svećenikom pred zagrebačkim Kliničkim bolničkim centrom gnjevno demonstriraju protiv odluke o obaveznom testiranju necijepljenih zaposlenika u zdravstvu, pred splitskim Kliničkim centrom zbog obaveznog testiranja demonstrira gnjevno bolničko osoblje i građanstvo predvođeno predsjednikom Županijske skupštine, a predsjednik sindikata zaposlenih u zdravstvu na televiziji objašnjava kako je obavezno testiranje necijepljenog bolničkog osoblja neustavno. O da: Ustavni sud mrtav će ozbiljan raspravljati je li obavezom testiranja za ljude koji rade s bolesnicima povrijeđen Ustav Republike Hrvatske.

Ponedjeljak je, eto, 4. listopada, prvi dan provođenja odluke Ministarstva zdravstva o obaveznom testiranju necijepljenih zdravstvenih radnika dva puta tjedno. Dan kad je samo u osječkoj bolnici obavezno testiranje otkrilo šestero zaraženih liječnika. Šestero. Zaraženih. Liječnika. Ljudi dakle koji liječe građane. Građane koji onda, posve razumljivo, demonstriraju zbog toga što se njihovi liječnici i medicinske sestre moraju testirati.

Republika Hrvatska, dvadeset prvo i posljednje stoljeće. Temeljito otupjelo društvo koje u ovom trenutku, usred svjetske pandemije koronavirusa, zaista vodi najozbiljniju javnu raspravu o pravu bolničkog osoblja na slobodni izbor kod testiranja na zarazne bolesti. Rasprava u kojoj zaista mrtvi ozbiljni sudjeluju ministri, doktori, sindikalisti, pravnici, ustavni suci i aktivisti za ljudska prava, rasprava u kojoj je legitimno pitanje – bez ikakve zajebancije – zašto necijepljene medicinske sestre, tehničari i kirurzi dvaput tjedno moraju prije posla provjeriti jesu li možda zaraženi.

Preostale zdrave moždane stanice, ako je ijedna uopće i ostala, očajnički se bore da procesuiraju tu informaciju, ispričavaju se što inzistiraju – znaju da je glupo, ali učinilo im se da se javnost mrtva ozbiljna pita zašto zdravstveni radnici dvaput tjedno moraju prije posla provjeriti jesu li zaraženi – pa se nemoćno pridružuju nepreglednom mnoštvu mrtvih moždanih stanica koje su izvršile samoubojstvo još kad se slobodarsko društvo onomad pitalo zašto bi se zaposleni u bolnicama uopće trebali cijepiti. Granica je prijeđena.

Granica je pritom, kako bi se ljudska glupost osjećala neugroženom, oprezno dislocirana najdalje dokle se ljudski razum uopće bio u stanju dobaciti – na somnambulno glupoj hiperboli o, štajaznam, otporu pučanstva i profesije protiv obaveznog testiranja necijepljenih bolničara – pa ipak je prijeđena u par dana. Po tko zna koji put, podcijenili smo ljudsku glupost, najrazorniju poznatu prirodnu silu.

Od tog strašnog "ovog trenutka" nadalje ne postoji više nijedno nelegitimno pitanje. Na primjer: nakon što više nije pitanje zašto se vaš liječnik treba cijepiti, već zašto se uopće mora i testirati, nije više pitanje ni zašto se mora testirati, već zašto, recimo, mora nositi zaštitnu masku, omraženu "brnjicu". A ako više nije pitanje ni zašto brnjicu mora nositi, recimo, vaš zubar, dok pedalj od vaših razjapljenih čeljusti petlja oko gnojnog granuloma, bogami nije pitanje ni zašto je mora nositi, štajaznam, kardiokirurg koji će operirati Ebsteinovu anomaliju vašeg tek rođenog djeteta.

Zašto, zaista, cijelo vrijeme iscrpljujuće, kirurški minuciozne – dobro, naravno da je kirurška – dvanaestosatne rekonstrukcije trikuspidnog zaliska na klonulom srcu vaše bebe, sa skalpelom u ruci nadnesen nad njen mali, širom rastvoreni prsni koš, kirurg mora nositi zaštitnu masku? Dvanaest sati! Ako je maska robovska "brnjica" već i građaninu pred šalterom u općini, zamislite kakav je tek poniženi rob taj nesretni dječji kardiokirurg, dok cijelo vrijeme teške operacije, punih dvanaest sati, sa zagušljivom maskom preko lica mora koncentrirano prtljati oko srčanih zalistaka jednomjesečne bebe?

Dalje je lako: ako su cijepljenje i testiranje stvar ljudske slobode i prava izbora, ako je stvar slobodnog izbora i nošenje zaštitne maske, onda ne samo da je stvar slobodnog izbora i hoće li kardiokirurg prije operacije dezinficirati ruke, nego je stvar slobodnog izbora već i to hoće li uopće završiti medicinu i specijalizirati kardiokirurgiju.

Najzad, budimo dosljedni, zašto samo kardiokirurzi mogu i smiju obavljati operacije srca? Zašto doktori uopće moraju liječiti bolesne ljude? Zašto naš kardiokirurg ne bi igrao centarfora u Liverpoolu, što je cijeli život sanjao, a da njegov posao radi netko tko je cijeli život želio operirati srca? Zašto rekonstrukcije trikuspidnih srčanih zalistaka kod beba ne bi mogao, htio i smio – ukratko, shvatili ste, sve osim "morao" – izvoditi i građanin s osam razreda osnovne škole koji se toga časa slučajno zatekao pred bolnicom, recimo demonstrirajući protiv terora cjepiva, zaštitnih maski, obaveznog testiranja i takozvane struke?

U ovom trenutku vama to, jasno, izgleda kao glupo pretjerivanje, ali – dopustite da vas podsjetim – prije samo nekoliko dana kao glupo pretjerivanje izgledala vam je već i nategnuta, tanka hiperbola o necijepljenim bolničarima koji bi demonstrirali protiv obaveznog testiranja na koronavirus.

Oprostite – javit će se onda onaj nadobudni student – to znači nije bila hiperbola? Ne, nije: slobodarsko hrvatsko društvo stvarno se na kraju pobunilo protiv terora struke i obaveznog završenog medicinskog fakulteta za liječnike i specijalizacije za kirurge. Nemoguće! O, vrlo moguće.

Pa kako su uopće preživjeli?

Tko kaže da su preživjeli?

(Autor je novinar i kolumnista)

Foto RSE