Postjugoslavenska Jugoslavija

„Ipak je to specifičan fenomen“, rekla je građanka mužu.

„Otkako je počela predizborna kampanja, kandidati za funkciju predsjednika Hrvatske bez prestanka govore o drugoj državi.“

„O kojoj drugoj državi?“ upitao je suprug.

„O Jugoslaviji, naravno“, rekla je građanka.

„Toliko su predsjedničkim kandidatima puna usta Jugoslavije da postaje razvidno kako smatraju da država kojom su naumili rukovoditi nije vrijedna spomena. Kao da je Hrvatska šugava. Uopće se na nju ne obaziru. Zar ta ignorancija nije problematična i iz vizure iz koje navodno nastupaju, one domoljubne?“

„Moram priznati da ih u tome razumijem… Jugoslavija je u svakom slučaju mnogo bolja tema za razgovor, a ako ćemo pošteno, mnogo je bolja i u mnogočemu drugom.“

„Samo što je oni uglavnom pljuju. A pritom je zanimljivo da se radi o državi koja ne postoji već skoro trideset godina.“

„To ti je sindrom postjugoslavenske Jugoslavije, zemlje koja živi kroz intenzivna sjećanja onih koji je preziru i mrze. S tim da su i taj prezir i ta mržnja retroaktivne prirode, pa se zapravo ne može govoriti o sjećanjima, već o nekoj vrsti pseudomemorije, konstrukciji kroz koju se artikuliraju aktualni afiniteti. Ne znam je li to bliže nekrofiliji ili nekrofobiji, no iskustvo pokazuje da Jugoslavija nikada neće biti toliko pokojna da postane mrtvi politički kapital.“

„Gospođa Kitarović je u tome sirovo direktna“, rekla je građanka. „Njena pseudosjećanja, o kojima nas informira na dnevnoj bazi, puna su mrakova iza Željezne zavjese, golih otoka, verbalnih delikata, političkih kažnjenika, nestašice jogurta, nesretnoga djetinjstva… Jučer je čak izjavila kako je na školovanje u Ameriku, kamo je otišla unatoč neprobojnoj Željeznoj zavjesi, nije poslao Tito, već njezin otac ‘koji je za to krvavo radio’.“

„Dakako kad joj je otac bio mesar, tako da je – htio, ne htio – morao raditi u krvavome ambijentu, takva je priroda posla. Koji mesar ne radi krvavo?“

„A posebno mi se svidjelo kada je u istome razgovoru novinarku upitala kako to da se Jugoslavija, ako je bila tako dobra država, raspala u krvi. To je kao da žrtvu atentata držiš krivom zbog toga što su je napucali. Besramno! Uvijek ista priglupa priča o Jugoslaviji kao nekoj vrsti tempirane bombe u državnom formatu koja je postojala samo zbog toga da jednom eksplodira, a pitomi nacionalisti su pritom sjedili skrštenih ruku i čekali.“

„Ona svakako jest“, napomenuo je suprug. „Ona je itekako dobro pazila da u vrijeme Jugoslavije ne govori ništa slično onome što o Jugoslaviji govori danas.“

„Naravno“, složila se građanka. „U njenu demonizaciju službene prošlosti ugrađeno je pedantno prikrivanje one privatne.“

„Općenito uzevši, forma u kojoj se danas spominje Jugoslavija, posebno u istupima predsjedničkih kandidata, najviše nalikuje suđenju u odsustvu“, rekao je muž. „U samom tom žanru ima nečega duboko nemoralnog, i to ne od strane onoga koji odsustvuje, nego onoga koji vodi proces.“

„Moram reći da mi je, kada se o tome radi, Milanović na svoj način još jadniji od Kitarovićke.“

„Zašto Milanović?“

„Zato što čovjek ima potrebu nekoliko puta dnevno naglasiti kako se njemu ‘fućka za Jugoslaviju’ i kako je on ‘prema Jugoslaviji bio indiferentan’, i to da bi ismijao i doveo u pitanje Kitarovićkina lupetanja o jugoslavenskom paklu. To je, što se mene tiče, prezira vrijedan manevar: da bi bio u stanju ustvrditi kako njegova politička suparnica bestidno krivotvori jugoslavensku prošlost, on mora kao opravdanje navesti da mu se inače ‘fućka za Jugoslaviju’. Ako ti se fućka, onda fućkaj, čovječe, a nemoj stalno ponavljati da ti se fućka!“

„Slažem se“, složio se suprug. „A žaljenja je vrijedno i kada danas javno i teatralno obznanjuješ da si ‘bio indiferentan’ prema Jugoslaviji, a o tome si šutio kao riba u vrijeme dok si navodno bio indiferentan, to jest dok je predmet tvoje indiferentnosti još bio živ i validan. Lako je fućkati kad je to dopušteno.“

„Nigdje toliko hrabrosti kao u pogledu unatrag“, rekla je građanka.

„I kad se u retrovizoru vidi dobro utvrđeni grob“, podvukao je muž.

„Milanović je čak, reagirajući na izjavu gospođe Kitarović kako je radi domoljubnih razloga uvijek navijala za Hajduk i Dinamo, budući da je Rijeka bila ‘rezervni klub za Partizan i Crvenu zvezdu’, konstatirao da je Hajduk bio omiljeni Titov klub, što je njemu, Milanoviću, bilo izrazito odbojno, ali i historijski neosporno. To ga je, veli, moglo ponukati da ne navija za Hajduk, kao i petokraka u njegovu grbu, koja je ‘izgledala ružno’, ali je bila tamo gdje je bila, neće on sad lagati da nije. To bi imalo značiti da Milanović, za razliku od svoje protivnice, nije plitkoumni revizionist, već samo objektivno iznosi vrijednosne sudove o kojima je nekoć junački šutio.“

„Dirljivo je, osim svega, promatrati s kojom lakoćom jedan nominalni ljevičar ozloglašava petokraku. A poučno je i to što mjeri veličinu petokrake u Hajdukovu grbu, a ne, recimo, u tatinoj partijskoj knjižici.“

„Sve u svemu, kandidati za predsjednika Hrvatske ne prestaju se baviti Jugoslavijom“, rekla je građanka. „Hrvatska im je zadnje rupa na svirali.“

„Točno“, suglasio se muž. „Stječe se utisak da svaki od njih ima razrađen program po sektorima – oblast ekonomije, oblast kulture, oblast sporta i sablast Jugoslavije.“

„I kad sad sagledaš čitav politički spektar, odnos prema Jugoslaviji kreće se od histerične mržnje na desnici do naglašenog prezira na takozvanoj ljevici. A zajedničko im je to što su glavni akteri u doba dok je Jugoslavija postojala bili manji od makova zrna i nisu od sebe davali glasa. Današnja desničarka bila je dovoljno krotka da je pošalju na školovanje u Ameriku, dok je današnji ljevičar egzistirao kao dobar i poslušan dečko koji ničim ne dovodi u pitanje vladajući poredak, a naročito ne propituje nogometne sklonosti druga Tita ili estetske vrijednosti petokrake.“

„Baveći se danas nekadašnjom Jugoslavijom, ukratko, oni se bave revizijom vlastitih biografija.“

„Adaptiraju se aktualnom ambijentu“, rekla je građanka. „Prilagođavaju svoje memorijske kartice trenutnim političkim potrebama.“

„Dakako, jer ogromna je razlika između postjugoslavenske Jugoslavije i, da tako kažem, jugoslavenske Jugoslavije“, kazao je suprug. „Postjugoslavenska Jugoslavija je neka vrsta univerzalne zahodske školjke za vječne konformiste. Možeš u nju kenjati do mile volje, ispuštati sve ono što ti je probavni trakt zadržavao u rizičnim razdobljima, a kada s vremena na vrijeme napraviš pauzu i pustiš vodu, imat ćeš osjećaj da se ispire i sav onaj davni kukavičluk koji nisi u stanju osvijestiti s minimumom samorefleksije.“

„U svakom slučaju, sranje će se nastaviti bez kraja i konca“, sumorno je konstatirala građanka. „Valjda će se barem promijeniti sanitarna oprema.“

„Kako to misliš?“ pitao je muž.

„Kroz dogledno vrijeme u upotrebi bi mogla biti i posthrvatska Hrvatska“, rekla je građanka.

 

(autor je hrvatski novinar i publicista))

Tekst je izvorno objavljen na Peščaniku.

Foto remarker.media